porno poezija
Po.P
Blog
ponedjeljak, listopad 29, 2012
samo staro i provjereno

pečatom vremena ovjereno

izdrkano

isfurano

u ladice ugurano

s etiketom

testamentom

nema veze sa momentom

staro s novim ambijentom

s tradicionalnim sakramentom

bez smjene generacije

u duhu naše nacije

starim čičama ovacije

klincima frustracije

 

Bum!

štaka raka štaka raka

bum! Bum!

Bum!

štaka raka štaka raka

Bum! Bum!

 

killer on the dance floor

nemoj srat

car je gol

velika je bol

Balašević

d mol

i opet onaj Princeov Kiss

ne zovem bend na bis

nova lenta stara miss

do you like this?

 

Bum!

štaka raka štaka raka

bum! Bum!

Bum!

štaka raka štaka raka

Bum! Bum!

 

nema robije trendovima

frendovi frendovima

nove postave starim bendovima

filmovi s happy endovima

ljubakanje u mraku

pop kultura ima štaku

dj kopaj sebi raku

ovo je passe čak i u Iraku

 

Bum!

štaka raka štaka raka

bum! Bum!

Bum!

štaka raka štaka raka

Bum! Bum!

 

ja sam killer on the dance floor

nemoj srat

car je gol

popni se na stol

daj dur

jebeš mol 

j-zlo @ 14:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 25, 2012
Moje tvoje naše dupe

Po džepu lupe

Tamno plave trupe

Gdje je nestao med

Mlijeko?

Bježi preko

Zdravo Rijeko

Transparencijo

Eminencijo

Ekselencijo

Silenzio! 

j-zlo @ 17:57 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, svibanj 28, 2012
San o dalekim destinacijama i megapolisima. San o nepoznatom i novom za Miki bio je određeni oblik samozavaravanja. Duboko u sebi znala je da nije predodređena za velike stvari i da uistina nema takvih ambicija. Njezin neobjašnjiv strah od većeg broja ljudi, posebice na nepoznatom terenu bio je jedan od presudnih razloga zašto nikad, pa čak ni onda nije nikud išla. Odabir ostanka na otoku, nije bio niti jedan od njezinih izgovara koje je na glas govorila. Odabir ostanaka na otoku bio je njezin odabir.

Rođena u siromašnoj obitelji, kćer jedinica mame Mariuče i tate Elia koji su se neprestano svađali oko precizne kilaže ribe koju je tata Elio lovio, a Mama Mariuča prodavala, Miki je bila jedina sigurna stavka tog nukelusa. Znalo se da će Miki postići velike stvari. Znalo se da će Miki biti važna osoba na otoku. I kada je dobila stalni posao administratorice u turističkom birou, mama i tata bili su siugrni da je njezina budućnost zapečanjena dobrim stalnim poslom koji ne ovisi u vremenskim uvjetima, godišnjem dobu i nesigurnom brodskom motoru. Napredak te male obitelji je svidio. Taj sitni, ali bitni pomak njima je značio sve.

 

„San ti rekal da će te Bog kaznit. Rekal san ti da to ne delaš. Zato nam i re kao nam re“, vikao je Elio po kući, dok je Mariuča opet nešto petljala oko vage. Znala je Mariuča sve tajne friziranja vagi, kako je manje više i kako od kile napraviti kilu i deset.

„Od tega Boga niš dobroga. Kade ti je bil taj tvoj Bog kad si se potapal na moru? Kade je bil Bog kad nismo imeli ča za ist? Kade?“, pitala  se ona svakog dana, svakog tog božijeg dana.

„Bog će te“, odbrusio je Elio opet. Njegova bogobojaznost i snishodljivost kada je religija bila u pitanju, Marijuču je dovodila do ludila. Znala je da nema nikakve koristi od tog silnog straha i da nema tog spasenja za dobre ljude. Jedini spas je bio u radu i friziranju vage. U prodaji nema previše Boga. „Elio, jebem ti boga, denovo si mi vagu šakramental.“ vikala je Mariuča. U strahu za njezinu dušu, Elio je svakog jutra kada bi se vraćao s mora, iznova i iznova centrirao vagu. Mislio je „Ako se ona neće, ja ću je spasit od nje same“. 

„Eto ti ga na. I sad zbog tebe opet manje prodala!

„Nisi ti niš manje prodala. Prodala si ono ča je bilo. Niš manje“

„Ali sam manje zaradila“

„Zaradila si ono koliko je bilo. Niš manje, do onoliko koliko je bilo.“

„Zbog tebe smo ko crkveni miši.“

„Sirot, al pošten. Sirot, al pošten“

„Jeben ti to poštenje. Ne jede se poštenje. Poštenje ne plaća računi“

Vikala je Mariuča po kući i vadila kacavide, čekiće, rastavljala i sastavljala vagu. Proklinjući Elia i njegovo poštenje koje je cijelu obitelj vodilo u propast. „Sva sreća da ona naša maletina ima delo, aš se u tebe ovakovog ne moren oslonit.“, povikala je opet.

Elio je gledalo u raspelo i odmahivao glavom negodjući. Prekrižio se i zamislio, doj je Mariuča dalje nastavljala svoj uobičajeni monolog kako od njega nikakve koristi i kako je to poštenje „jedan veli drek“.  

 

Miki je mrzila njihove svađe. Zato je i odselila. Jednostavno to prepucavanje između skrušnog vjerskog poštenja i trgovačkog duha nije pripadalo brigama koje su nju mučile. No što je ju mučilo uopće? Nije ni ona znala. Samo je jednostavno morala naći nešto o čemu bi mogla govoriti i kukati o nedostižnosti tog cilja, kao što to rade svi ostali. No u svoj toj sili svejednosti koja ju je sačinjavala, ipak je posatoja tračak te humane teženje k... K nečem boljem, što god to bilo. Svjesna male sredine, svjesna svojih neostvarenih mogućnosti, svjesna da negdje drugdje ima nešto što bi je moglo činiti sretnom, a ne samo pasivnom, Miki je maštala o velikim gradovima s razgledica i brošura. Rad u turističkom birou samo ju je poticao na daljnje razmišljanje, jer gotvo osam mjeseci u godini imala je na raspolaganju da se u potpunosti posveti mislima.

„Opet se svađate?“, progunđala je Miki ulazeći u stan. „Idete mi na živce s tim. Riba ribi grize rep. Glupi ste.“. Miki je otresala kišobran. Otresala sebe. Otresala se na starce.

„Si lačna? Ću ti ča spravit?“, Zauralala je mama nesvjesna svoje gluhoće i klimakterničnog glasa koji je stario i postajao sve glasniji.

„Šta se derete?“ opet je progunđala Miki dok je tata Elio opet odmahivo glavom u znak negodovanja. Osim što se bojao Boga, on se i sramio pred susjedima zbog ženinog glasa koji je besramno vikao o nafriziranoj vagi.  „I kako ćemo tako dalje?“ pitao se retorički, a Miki mu je dovuknula „Kako ćemo, tako ćemo.“. Voljela se praviti pametna pred roditeljima, bez obzira što oni kao ni ona nisu shvaćali što je tu pametno u njezinim izjavama. Ali stav je govorio više od rijči. Stav pametne i uspješne, obećavajuće budućnosti te njihove male obitelji.

„Si čula za Frana ča je storil. Marija je ponemela. Neka joj i je kad je takova sa lakoma. Ja, lakoma.“, prokomentirala je Mariuča najveću vijest u selu.

„Eto ča se dogodi kad si lakom. Si me čula? I ti si ista kot ona. Ista.“, Elio je našao trenutak da ubaci opet priču o vagi. Jer i tako više nisu imali o čemu govori. Sve su si već rekli. Ostala je samo ta vaga spoticanja koja je razbijala muk u kući.

„Jebemu boga, Elio. Ona je lakoma, aš ima se, a ja samo ne bin otela umret od gladi. Ni ti to isto.“.

„Sirot, al pošten. Sirot, al pošten.“, mantrao je Elio i isključio se iz ovog vječnog razgovora.

„Ja, ma da je bar zbog čega to storil, nego baš pravi dešpet. Eto ti rogi na. A povera Marija. Lakoma je, al ni joj sad lako. Kako će sad s tim vrtom? To su papiri, treba poć va grad va katastar. Ki će nać tog čovika zaokruženog? Će taj dat taj vrt nazad? Ne znam ča bi rekla. Si lačna? Nimam ti ča za storit. Ćeš malo ribe?“

„Ma neću niš. Samo sam vas došla vidjet.“

I onda je opet uslijedio muk. Miki je razmišljala tko je taj zaokruženi. Tko je taj odabrani. I kakvi vražiji dolari su u pitanju. 

j-zlo @ 13:27 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, svibanj 25, 2012
Osobna historija šjor Franeta Mladinea nije se razlikovala od kolektivne povijesti većine njegovih vršnjaka, rođenih 20tih godina, poslanih u rat na krivu bandu, vraćenih i bačenih u zaborav. Jedina mala razalika između njega i njegovih vršnjaka je bila ta da je Frane pukim slučajem, skrivajući se i od ovih i od onih našao neko skriveno kamenje u jednoj Židovskoj kući u Berlinu. I tako su oni sakriveni dočekali kraj rata. Kako je šjor Frane bio klasične bodulski škrte naravi, ništa se nija bacalo, pa je kamenje ponio sa sobom i zakopao u vrt. Potom se oženio s Izicom. Starijom sestrom Fanice Frančišković, koja je baj d vej Mikelina pranona. Bila. I živio je urednim otočkim životom s taljanskom penzijom, dok ga njegova djeca nisu odlučila baciti u dom, bez obzira što se kleo „Tu sam rojen, tu ću i umret!“. No njegova duboka starost,  očaj i patanja nejgove obitelji i stalne svađe oko toga tko se treba brinuti i zbog čega, presudile su i odlukla je pala. „Ideš u dom. Tamo će ti biti bolje. Ima puno tvojih vršnjaka, imat ćeš prijatelje s kojima možeš razgovarati. Možeš ići i na dodatne aktivnosti za starije i nemoćne. Mi nemamo vremena, moramo raditi. Sezona se produžila....Posjećivat ćemo te često“, nabrajali su izgovore, otpravili ga i zaboravili. Njegov stan pretovrili su u apartman u naredna tri mjeseca i čekali da umre. 

Nitko se nije htio brinuti za Franeta Mladinea. Nije bilo koristi. Bio je star, senilan, polupokretan i sirot. Imao je samo tu kuću (koju su njegova djeca nadogradila sa svih strana s apartmanima), koja zapravo i nije bila njegova već ju je dijelio sa još devet duša rasutih po svim kontinentima Zemlje i taj vrt. No kako je tvrdila njegova kćer: „Koga nema, nema.“ i kuća se smatrala njezinim vlasništvom. Dobro i njezinog brata, ali on je bio malo „trknut u glavu“, pa se nije previše mogao zamarati s tim nasljedno pravnim problemima. Obizrom na svoje sve nestabilnije stanje psihe, ni njemu se ne piše dobra budućnost u rukama Marije Bilić rođene Mladineo. To Bilić bila joj je najveća prepreka da postane predsjednica društa seoskih žena. Jer ne možeš bit udana za „furešta“ i predsjedavat udrugom koja se bavi prezentacijom autohtonih običaja i tradicije u vrijeme turističke sezone. Domaće je domaće. Bez obzira na visoki rizik incesta. Stoga je svoju kćer Renatu Bilić u svojim mislila udala za sina najvećeg maslinoposjednika, Mišela Negovetića. No, Mišel nije pokazivao nikakve ambicije ni za maslinarstvo ni za cure. No nada umire zadnja.

 

Zadnjih dana svog devedestjednogodišnjeg života Frane Mladineo proveo je zakovan za krevet i hipnotiziran televizijom koja se nije gasila.Uz razne emisije o raznim temama navirale su razne uspomene koje je nosio u sebi. Navirao je i bijes koji nije mogao ispoljiti. Bijes zbog Marije i Antona koji su ga nemilosrdno bacili u tu sterlinu ustanovu, daleko od zemlje na kojoj se rodio i na kojoj je htio umrijeti. Oporukom je ostavio kuću Mariji i Antonu na korištenje, jer kako je Marija uporno uvjeravla svih „Šta će njemu kuća. Ima 50 let i nema fameju. Ovako će biti lakše za kasneje. Ja ga neću izbaciti, brat mi je. Ali lakše je da je kuća moja.“, nije bilo potrebe više misliti. Ipak dok je televizija govorila jednog sunčanog jutra o nekim dragim kamenjima, i dijamantima, o nekim silnim dolarima koje ljudi plaćaju za njih, Franetu se upalila lampica. Sjetio se kako se skrivao po Berlinu 1945 u toj Židoskoj kući. Sjetio se kako je u potrazi za hranom našao neko kamenje. Sjetio se tog sjaja i tog stabla pored kojeg ih je zakopao u vrtu.

Dok mu je medicinska sestra histerično mjenjala posrane pelene, dok ga je bola inekcijama i taman negdje između dva zalogaja prevruće juhe koja ga je pekla po jeziku i nepcu, Frane je odlučio da je vrijeme za osvetu. Odlučio je da će slučajnim odabirom odrediti nasljednika.“Kuća može, ali vrt im nedam!“, rekao je Frane na glas i zatražio olovku i papir.

Crtao je Frane cijeli dan. Pokušavao se sjetiti imena svih živih i mrtvih. Znao je otprilike da tu postoje neki ljudi, ali imena nisu dolazila. Pokušavao je doći što dalje od svoje obitelji i naći neku što dalju osobu kojoj će pustiti vrt i to stablo ispod kojeg se nalazi bogatstvo. Sva sreća da su u vrtu bila samo tri stabla (maslina, maslina i maslina), ako ne računamo oleandre i palme koje je Marija posadila nebili pobjedila u izboru za naljepši vrt 2003. Mislio je Frane dan i noć. Mislio i crtao, a onda kada je prešao okom sa svoje strane obitelji (na kojoj su svi više manje bili ili mrtvi ili rasuti po svijetu) na ženinu stranu (na kojoj je bilo svega par imena i mnošto praznih mjesta), zaokružio je Frane jedno od njih. Ono, na dnu stranice. Ono zadnje kojeg se mogao sjetiti. Zaokružio, nacrtao stablo i znak dolara. Napisao nezgrapnim slovima na poleđinu:OVO JE MOJA ZADNJA ŽELJA. VRT VAM NE DAM. I potpisao se. Papir je naredno jutro predao osobno upravitejici staračkog doma s napomenom da nipošto ne posustaje pred njegovom kćerkom koja će zasigurno reći „Da sam nemi starčić“ i da ovo ide „Pravo advokatu“.

I tako je i bilo. 

j-zlo @ 22:07 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 24, 2012
Iako se trudila odbiti taj seoski poriv za neiskrenim sažaljevanjem i oplakivanjem pokojnika, tog kišnog dana ipak je sa susjedom na putu prema poslu prokomenitrara kako je šjor Frane bio dobar čovjek i kako to mora biti strašan gubitak za cijelu njeogovu obitelj. Onu njegovu obitelj koja joj je bila neki daleki rod i koja ga je nemilosrdno bacila u starčki dom preko mora, kilometrima daleko. U neki grad, u kojem je bio samo jednom kada je morao na operaciju diskus hernije. Ili kako to stari ljudi zovu „Diskernije“. A onda je svojim crvenim cipelicama krenula dalje zaobilazeći lokve koje su se nizale ulicama i klančićima. Nije ona zapravo ni znala tog Franeta osim po nekim pričama, a priča je i tako uvijek bilo previše da bi se mogle popamtiti iako je selo sve pamtilo. Pamtio se prvi auto u selu, morski pas koji je navodno imao „Ovolika usta“. Pamtile su se velike bure, epidemija mušica koje su poharale maslinike. Pamtili su se preljubi, fešte i rodbinske veze. Ali ona nije iz vlasitig iskustva imala šta pamtiti. Tu i tamo koji dobar provod, kojeg se i tako ne sjeća, jer je ipak to bio dobar provod. Poneki zalutali stoperi s dredovima, didžiriduom i mršavim psom. Možda neka smiješna situacija sa susjedima.... No sve u svemu, njezin posve običan život lokalne administratorice lokalnog turističkog biora svodio se uglavnom na pamćenje brojki. Toliko i toliko smještajnog kapaciteta, totlika i tolika popunjenosit istog, toliko i toliko njemaca, toliko i toliko talijana...  

Sjela je tog kišnog jutra ispred svog kompjuter i gledala u fejzbuk mjenjajući statuse iz „Dobro jutro, radni narode“ u „Kakva kišurina“ , „Jako mi je dosadno“. „Dosadno mi je za ubit“. Sezona nije počela. Šefica je smjenjena, nove još nema. Njezin dnevni raspored osmosatnog buljenja u fejzbuk prekinula je Sanela iz dućana, kojoj su usta pucala od potrebe da ispriča kako je „Frane promjenio oporuku. Znaš? Ljut je bio na svoje zbog staračog doma. I sad, ne znam točno, ali nekom drugome je pripisao sve. Kužiš? I sad su ovi bijesni ko risovi i i i...“. Zastala je od silne navale na jeziku. „Znaš Miki?“. Mrzila je da je zovu Miki. Miki je inače bila skraćeno od Mikela. Ona vukovska talijanizirana vezija od Michella, jer talijanski su navodno svi znali  govoriti, ali nitko ga nije znao pisati. No otom potom. „Znaš Miki, to je dobro za tebe.“. Čuo se samo šum kompijutera, koji je pošteno briujao jer najvjerojatnije nikad nije bio usisan. Čistačica Esma, bojala se dodira s novim tehničkim napravama. Uvijek je govorila „Uh to'ć eksplodirat, bolj' da ne diram“. Ubiti strah nije počivao na njezinoj tehnofobiji nego na urođenom neradu tih „istočnih furešta“ kako su to tvrdile seoske babe. Bitna je razlika između „furešta“ i „istočnoh furešta“.

Miki je šutila, njezinim mislima prolazile su sve megapolske destinacije, ali i strah od previše ljudi.  Bojala se ljudi. To je bila njezina seoska crta koju nije mogla izbiti iz sebe.

„Miki, možda ti dobiješ te pare, pa onda možeš putovati u u u one gradove koje hoćeš, jel?“ opet je Sanela progrmila. „Ma baš ću ja dobiti pare, pa nije mi on ništa. Bio.“ odgovorila je Miki i prostrijelila pogledom razglednicu iz Amsterdama koju su joj poslani jedni od onih dredloks parova koje je upoznala pred... Pred previše ljeta.

„Pa on ti je rođak. On je od tvoje pra none, pa od njezine sestre muž“. „Bio“. „Da, da, bijo, ali vidiš da je promjenio oporuku. Kažu da je totalno skrenuo tamo u gradu i da je oporuka ono ful zeznutra za dešifrirat. Zapravo ne znaju kome je sve pustio.“. Miki se zamislila, pogledala naljepnicu „Berlin“ koju je zakljila na kopijuter i promrljala „Pa valjda nekom bližem rođaku“. Ali Sanela i dalje nsatvalja izbacivati informacije koje je načula u dućanu „Ma ne, on ti je napravio oporuku tako da je crtao rodoslovna stabala i onda je zaokružio jedno mjesto i sad kako pola imena fali, jer ih nije ni on znao, nitko ne zna tko je ta osoba. A pored tog zaokruženog mjesta je nacrtao znak od dolara i stablo.“. Miki se se meškoljila u stolici i pokušavala prikriti onaj mali tračak nade koji je u njoj rastao. „Ludi starci. Pa nije ona bio neki bogatun. “, ali Sanela ne odustaje. „Da, tako su mislili i za staru tetu Poloniju da je ko crkveni miš, pa kad je umrla su našli pun madrac novaca. Istina bog da su pol od toga bile lire i marke, koje su sad skroz, jel neupotrebljive, ali eto...“. Mikeli je nada počela viriti iz oba oka. Kuhalo joj je u trbuhu i glavi, ali koliko je kuhalo toliko su je i vjerojatnosti šamarale. Jer ipak su gotovo svi u selu bili više manje u nekim rodbinskim odnosima, a kakva je prokleta šansa da je to zaokruženo mjesto baš ona. Nikad se nije osjećala odabranom niti zaokruženom. Štoviše, za nju nikad nisu glasali da bude predsjednik razreda, čak ni higijeničar. Jedini njezin zaokruženi glas bio od onog Cigića koji je bio zaljubljen u nju na početku polugodišta trećeg razreda osnovne škole. No i on se eto skrasio s nekom drugom i ima već petero djece i šesto na putu.

„Ma nema šanse. Jebote, ti si totalno pukla“, progovorio je razum, „ajde, ajde sad ima posla, poslije ćemo pričat.“, lagala je Miki i okrenula se prema kompijuteru. Sanela je krenula prema izlazu i povikala „Znaš Miki da sam ja neki put vještica i da imam te osjećaje neke. Al mene ne varaju, znaš ti to!“.   

Miki je promjenila status u „Ima nade“. 

j-zlo @ 15:38 |Komentiraj | Komentari: 0
Index.hr
Nema zapisa.